Direktor tvrtke Odlagalište d.o.o., Marijan Furić, posljednjih je dana odlučio građanima održati lekciju iz ekonomije. Ton obraćanja bio je jasan: građanima Nove Gradiške zapravo je dobro — samo oni to još uvijek ne razumiju dovoljno dobro.

Kako bi javnosti objasnio “stvarno stanje”, direktor je posegnuo za brojkama i činjenicama “crno na bijelo”. U tom neobičnom javnom nastupu uspio je u istoj rečenici spojiti riječi “otpad” i “Očenaš”, čime je lokalna komunalna politika dobila gotovo metafizičku dimenziju.

Prema podacima koje je iznio, cijene organiziranog sakupljanja i odlaganja otpada izgledaju ovako:

• Nova Gradiška — 16,61 eura
• Požega — 16,98 eura
• Slavonski Brod — 18,04 eura
• Novska — 19,95 eura
• Kutina — 25,59 eura
• Varaždin — 35,37 eura

Na prvi pogled, ispada da građani Nove Gradiške prolaze najbolje. Međutim, u toj usporedbi izostavljen je jedan vrlo zanimljiv susjed — Komunalac Davor d.o.o..

Ta tvrtka svoj otpad dovozi upravo na novogradiško odlagalište, plaća deponiranje i pritom svojim korisnicima uslugu naplaćuje svega 10,97 eura za četiri odvoza mjesečno. To je čak 5,64 eura manje nego u Novoj Gradiški.

Pitanje je logično: kako tvrtka koja dodatno plaća prijevoz otpada i naknadu za deponiranje može biti oko 35 posto jeftinija od poduzeća koje isti posao obavlja “na vlastitom pragu”?

Odgovor na to pitanje građani nisu dobili.

Umjesto toga, čuli smo objašnjenje o “teškim vremenima” i dramatičnom rastu troškova poslovanja. Prema navodima uprave, poslovni rashodi porasli su za 184 posto, materijalni troškovi gotovo 100 posto, troškovi osoblja 156 posto, a gorivo 73 posto.

No javnosti pritom nije rečeno ono ključno — na koje se razdoblje ti podaci odnose.

Službena financijska izvješća pokazuju da se najveći skok rashoda dogodio između 2023. i 2024. godine. Građani koji su u tom razdoblju pratili tržište energenata vrlo dobro znaju da cijene dizela i benzina nisu rasle ni približno 73 posto.

Pa gdje je onda stvarni problem?

Možda upravo u podatku koji se najmanje naglašava: dok mnoga komunalna poduzeća u regiji posluju na rubu održivosti ili oko pozitivne nule, novogradiško Odlagalište d.o.o. ostvaruje stotine tisuća eura neto dobiti.

To otvara neugodno pitanje: ako su uvjeti poslovanja toliko teški i “neodrživi”, kako je moguće ostvarivati višestruko veću dobit od usporedivih tvrtki?

Je li riječ o iznimnoj menadžerskoj sposobnosti ili građani jednostavno kroz svoje račune plaćaju previsoku cijenu kako bi se održavala profitabilnost i širile ambicije poduzeća?

Jer ovdje više nije riječ samo o odvozu otpada.

U pozadini cijele priče nalaze se gradski bazeni, ugostiteljstvo i planovi novih investicija koje s osnovnom komunalnom djelatnošću imaju vrlo malo dodirnih točaka. A upravo tu počinju pitanja koja u javnom prostoru gotovo nitko ne postavlja:

• Koliko građane stvarno košta avantura izgradnje i održavanja gradskih bazena?
• Prelijevaju li se eventualni gubici tog segmenta na račune za odvoz otpada?
• Koliko će građane koštati najavljeni zatvoreni bazeni?
• Hoće li novi projekti značiti i nova poskupljenja komunalnih usluga?
• Kolike su stvarne dugoročne kreditne i kamatne obveze poduzeća?
• Kakvim se službenim vozilima koristi uprava i odgovara li to načelu racionalnog upravljanja javnim novcem?

To nisu zlonamjerna pitanja. To su pitanja koja građani imaju pravo postavljati.

Jer ne postoji “gradski novac”. Ne postoji ni “proračunski novac” koji pada s neba. Postoji isključivo novac građana — poreznih obveznika koji svojim računima, porezima i nametima financiraju funkcioniranje javnih usluga.

A svrha javnih poduzeća nije gomilanje profita.

Prema definiciji dostupnoj na sustavu e-Građani, svrha javnih tvrtki jest osiguravanje dostupnosti ključnih usluga svim građanima, uz kvalitetu, sigurnost i kontinuitet, a ne stvaranje prostora za monopolističko iskorištavanje ili prikriveno financiranje projekata koji s osnovnom djelatnošću imaju malo veze.

Zato je legitimno pitati: ako Odlagalište d.o.o. ostvaruje znatno veću dobit od usporedivih komunalnih tvrtki, dok istovremeno građanima rastu računi, tko zapravo financira taj “uspjeh”?

I zašto se dio uprave ponaša uvrijeđeno čim građani zatraže odgovore?

Javna funkcija, bilo politička ili upravljačka, ne dolazi bez odgovornosti. A odgovornost podrazumijeva transparentnost — posebno kada je riječ o poduzeću koje živi od novca građana.

U konačnici, građani ne traže ništa revolucionarno. Traže samo ono što bi u svakom normalnom sustavu trebalo biti podrazumijevano: jasne račune, poštene cijene i pravo da pitaju gdje završava njihov novac.

ZPP