Još jednom gledamo dobro poznati završni čin predizborne predstave: tik pred drugi krug izbora građanima se svečano servira velika „OBZNANA“. GRAD je, kako se ističe, osigurao 10.500 eura za likovne mape učenika od 1. do 8. razreda kako bi se roditeljima olakšao početak školske godine. Isto je učinjeno i prošle godine. Na prvu, riječ je o potezu koji teško može izazvati kritiku — djeca zadovoljna, roditelji rasterećeni, političke poruke pažljivo upakirane u socijalnu osjetljivost.

No upravo u toj pažljivo tempiranoj gesti otvara se pitanje koje lokalna politika godinama izbjegava: zašto se osjećaj brige za građane redovito budi tek kada krenu kampanje i kada su glasovi ponovno na cijeni?

Fenomen mitskog „GRADA“ pritom je posebno zanimljiv. Ta apstraktna institucija uvijek se pojavljuje kao velikodušni darivatelj, iako novac ne dolazi ni iz čijeg privatnog džepa. Kada treba ostaviti dojam društvene odgovornosti, GRAD „osigurava“ sredstva za djecu. No kada izborni reflektori nisu upaljeni, isti taj GRAD bez većih problema „osigurava“ i neke sasvim drukčije prioritete.

Tako su se, daleko od predizbornih parola, financirali službeni putevi, VIP vozila s vozačima i boravci u „banjama“ susjedne države za odabrane pojedince. Izdvajalo se i po 12.960 eura mjesečno za lokalne turističke institucije, stvarajući dojam da javne potpore za pojedine postaju trajni oblik rente — novac stiže, a odgovornost i rad ostaju nevidljivi. Istodobno je više od 28.000 eura pronađeno i za financiranje nacionalnih medijskih kuća, jer sliku o „uspješnom i nepogrešivom vodstvu“ očito treba kontinuirano održavati, bez obzira na stvarnost ili pravosudne procese koji često govore drugačijim jezikom.

Ipak, možda najzorniji primjer prioriteta krije se u brojkama koje su prošle gotovo nezapaženo. Dok kandidati u kampanji naglašavaju 10.500 eura za osnovnoškolce, službeni podaci pokazuju da su troškovi reprezentacije za samo jedan dan — Dan grada — iznosili čak 13.947,94 eura, odnosno 105.090,75 kuna.

Sama usporedba govori više od bilo kojeg slogana. Za jednodnevno ugošćavanje strogo odabranog kruga uzvanika izdvojeno je više novca nego za likovne mape svih učenika osnovnih škola u gradu zajedno. Za reprezentaciju nije bilo potrebe čekati izbore niti posebno opravdavati trošak. Za djecu se, međutim, sredstva odmjeravaju pažljivo i simbolično, taman u trenutku kada političke poruke trebaju proizvesti maksimalan učinak.

Takva matematika ne govori samo o proračunu, nego o sustavu vrijednosti. U njemu se bez zadrške financiraju politički protokoli, reprezentacija i mreže lojalnosti, dok se pomoć građanima često koristi kao alat političkog marketinga. Za stolove i domjenke novac se pronalazi lako; za javni interes gotovo uvijek tek uz dodatnu dozu ceremonije i samopromocije.

I tako godinama slušamo istu logiku: “puno lipi stvari al vam ne smim pričat.”

Problem pritom nije jedna stavka niti jedan trošak. Problem je obrazac ponašanja u kojem se briše granica između javnog novca i privatnog političkog dojma. U takvom modelu upravljanja pojedinci počinju djelovati kao da su oni sami GRAD — kao da proračun postoji zbog njih, a ne zbog građana koji ga pune.

Zato vrijedi postaviti jednostavno pitanje: tko je zapravo GRAD? Je li to kandidat u kampanji? Aktualni ili bivši gradonačelnik? Čovjek koji bez zadrške govori da ga ništa ne košta obećavati?Da može pobijediti iz zatvora?

Ili GRAD ipak čine građani — oni koji glasaju za jedne i oni koji glasaju za druge, oni koji ponište listić i oni koji uopće ne izađu na izbore?

Jer ne postoji nikakav „gradski novac“ koji nastaje sam od sebe. Ne postoji ni čarobni proračunski bunar. Postoji samo novac poreznih obveznika: radnika, obrtnika, poduzetnika i svih građana koji svojim porezima financiraju funkcioniranje sustava. Onaj tko upravlja tim novcem nije vlasnik grada niti dobročinitelj koji dijeli osobne darove. On je privremeni upravitelj javnih sredstava, odgovoran upravo onima koji taj novac stvaraju.

Zato predizborne izjave o „ljubavi prema gradu“ često zvuče manje kao izraz javne odgovornosti, a više kao borba za kontrolu nad proračunom. Likovne mape, asfaltirane ulice i jednokratne pomoći nisu poklon političara građanima. Građani su ih već platili.

Pravo pitanje zato nije tko dijeli darove, nego zašto se izvan kampanja tako lako prihvaća da se javnim novcem financiraju tuđe „banje“, političke bakanalije, poslušni sustavi i skupo producirani medijski hvalospjevi.

Jesmo li doista GRAD svi mi — ili je gradski proračun rezerviran samo za odabrane? I zašto bi uopće bilo nepristojno tražiti dostojan život za sve, a ne samo za uski krug privilegiranih?

I samo za kraj ovog teksta jedno moje zapažanje i podsjećanje na jednu poslovicu koja puno govori: 

U prijašnjim vremenima, svi gradonačelnici stolovali su na drugom katu peterokatnice na uglu Trga kralja Tomislava i Ulice Karla Dieneša. Onda je jedan gradonačelnik odlučio da je to prenisko za osobu njegovog profila i kalibra pa se odlučio smjestiti na četvrtom katu. To je ipak primjerenije za takvu veličinu.

Ovih dana gledamo drugi dio poslovice…. pa mene posebno ne uzbuđuje nedjeljni izborni rezultat, već je intrigantno ono nešto što će uslijediti za kratko vrijeme jer institucije države rade svoj posao! Tko visoko leti, nisko pada. ZPP