„Nije važno ako me ljudi mrze, važno je da me se boje!“ – rekao je Kaligula, a taj gospodin Kaligula završio je neslavno i tragično, pa baš i ne bi trebao biti uzor barem ne političarima novogradiške razine. Kako god bilo, Vinko Grgić je, sudeći prema posljednjem napisu ugledne tiskovine Nacional, želio dokazati da je iznimno obljubljen u gradu, a rečenice kojima se aktivno koristi u svojoj vladavini iz sjene zapravo su samo podražaj za jednu od najsnažnijih ljudskih emocija – strah. I taj njegov strah ubrzo će pasti u zaborav jer niti jedna vlast nije trajala beskonačno, pa niti ona gdje se ljude tlačilo.

Pa samo ukratko da kažem za sve one koji nisu pročitali članak u Nacionalu: Vinko Grgić je u intervjuu naglasio kako za gradonačelnicu priprema Sabinu Vlaović, koja mu, bez obzira na njegove optužnice i sudske procese koji se vode protiv njega, nije okrenula leđa, već mu je bila dogradonačelnica na izvanrednim izborima. Ali ponekad kulu od karata treba srušiti iznutra i krenuti je graditi od samog početka. Pogotovo kada znaš da dio karata više nikako ne spada u tu kulu i da je kula zbog njih nestabilna, a sudeći po demantiju Sabine Vlaović na objavljeni članak u Nacionalu, došlo je do podjele između članova Nezavisne liste Grgić.

Iz izjave jednog od vodećih ljudi te Nezavisne liste jasno je da su spremni na jednu vrstu novog početka i da su zgroženi posljednjim intervjuom koji je Vinko Grgić dao Nacionalu, želeći i nadalje biti političar iz sjene. Novogradiščane sada zanima, nakon demantija Sabine Vlaović, u kojemu izričito naglašava da se ograđuje od Vinka Grgića, hoće li ostati pri svom stavu, usprkos onima koji spominju čak i prijetnje šefa Nezavisne liste, koji još uvijek smatra da on treba odlučivati o svemu. Nikako da shvati da je on prošlo svršeno vrijeme.

Ili je ovim demantijem na članak u Nacionalu u pitanju politički manevar Sabine Vlaović, koja želi na sljedećim izvanrednim izborima u rujnu, kao kandidatkinja za gradonačelnicu, pridobiti Vinkove glasače, ali i one koji su glasovali protiv njega. Po mojoj skromnoj procjeni, posljednjim tekstom u Nacionalu Vinko Grgić je sam sebe pokopao, a Sabina Vlaović je poentirala želeći spriječiti daljnji politički kaos u gradu Novoj Gradiški.

U cijeloj ovoj zbrci pitanje je koliko će kvalitetne kadrove za mjesto gradonačelnika i dogradonačelnika ponuditi i novogradiška oporba te time zaključiti ovo politički burno razdoblje. Nad Novom Gradiškom nadvila se mora i sablast. Sada nastupa trenutak kada svatko ostaje sam pred svojom savješću. Dani što dolaze dani su iskušenja, što implicira kako neki koji po gradu zuje i napadaju novinare (jer se boje za svoju proračunsku apanažu) de facto smatraju da su oni osobe koje mogu biti izvan zakona, tj. nedodirljive.

Ali to su za mene samo mali govnari koji su to bili i to će ostati. Minorne ličnosti, mali poltrončići i žetončići! Vratimo se na Vinka Grgića i zaključimo dakle: on se na posljednjim izvanrednim izborima svojski trudio da sve što je velikim dijelom zakuhao uz pomoć svojih bliskih suradnika i poslovnih partnera ne ostavi kao nedovršen posao, a ovu svoju „pobjedu“ želio je prikazati kao svoj uspjeh, gotovo veličanstvenu pobjedu! Čovjek nije čuo za Pirovu pobjedu!

Dakle, ima li tko uopće strategiju što učiniti s Novom Gradiškom? Očigledno neki jedino znaju da će, ako nešto ne poduzmu, u pitanje doći sinekure njihovih elita. Pritom gradske političke elite lutaju bespućima vakuuma, ali je činjenica da smo u vjetar bacili 200 tisuća eura na dvoje izvanredne izbore. Zato sada neki nervozno sve više kese usta na mene i pokazuju zube u nadi da ću ja popustiti. I prestati pisati. E pa neću baš.

(IT stručnjaci i po mobitelu mogu vidjeti gdje se tko kretao, a valjda ima ponegdje i neka kamera, tako da neki ne mogu reći da me toga dana čak nisu niti vidjeli, a uvijek se nađe i neki slučajni prolaznik.)

Uostalom, meni to nije važno, meni je puno bitnije kako se troši proračunski novac i hoće li Media-IN i još neki ubuduće živjeti na grbači novogradiških poreznih obveznika. A u Vinkovom slučaju vrijeme ne liječi rane. Ono ih produbljuje pa mi se čini da niti svi plaćeni medijski stručnjaci ovoga svijeta ne mogu više pomoći Grgiću da postane pošten čovjek.

Sudeći po posljednjem članku objavljenom u uglednom Nacionalu, ali i tonusu mišića obraza i grču na licu, na rubu suza, poraz svog života Vinko Grgić jako je teško podnio i vratio se u ulogu osobe koja želi vladati gradom, sa sebe zbacivši hinjenu ležernost. Po meni, Marko Čosić je, međutim, svojim držanjem nakon posljednjih izvanrednih izbora svima očitao lekciju kako ostati dostojanstven i u porazu.

I što još reći? Kao političar Vinko Grgić bio je arogantna, narcisoidna, prepotentna i zločesta osoba! Mislim da sam svojim mišljenjem o njemu još bila i nježna s obzirom na sve ono što je činio svojim neistomišljenicima.

I za kraj, imam i jednu dobronamjernu preporuku i za njega, ali i mnoge političare njegova kova.

Bilo bi korisno barem prolistati knjigu finskog novinara Arija Vatanena „Znaš ti tko sam ja? (Povijest arogancije)“ i knjigu švedskog filozofa Larsa Svensona „O glupanima, idiotima i glupim idiotima“. Zvuči grubo i uvredljivo, ali se iz toga štiva može jako puno naučiti o funkcioniranju naše „političke elite“, ali i o ljudima općenito.

ZPP